Kako se određuju transferne cijene između povezanih osoba?

Poslovno povezivanje subjekata na tržištu danas je postala uobičajena poslovna aktivnost. Ciljevi povezivanja su opće poznati i osim što su usmjereni na tržišno širenje i rast te troškovnu racionalizaciju, oni su gotovo uvijek usmjereni i na minimizaciju obveze poreza i ostvarenje poreznih ušteda. Uglavnom, povezane su osobe pravno samostalni subjekti koji su vrlo usko ekonomski, upravljački ili vlasnički povezani. Činjenica da je tržište postalo globalno dovela je do toga da se sve više povezuju društva iz različitih poreznih jurisdikcija. Globalizacijom su organizacijske strukture povezanih osoba postale toliko složene da više nije jednostavno utvrditi tko se u određenom slučaju smatra članom grupe odnosno povezanom osobom. Odgovor na to pitanje je vrlo bitan jer utječe na utvrđivanje poreza na razini grupe i na izračun pojedinačnih poreznih osnovica drugih članova grupe.

Povezane osobe mogu ulaziti u ugovore i poslove u koje nepovezane osobe pod tim istim okolnostima ne bi ulazile. Radi ostvarenja ciljeva grupe matična društva mogu nametati  povezanim osobama da sklapaju ugovore koji su za njih poslovno štetni, ali gledajući ukupno koristi od toga ima grupa u cjelini. Isto tako po nalogu matice povezana društva mogu odustati od određenih poslovnih aranžmana. Naravno da sve to onda utječe na visinu dobiti koju će se alocirati na porezne jurisdikcije u kojoj povezane osobe posluju i na plaćeni porez koji će im slijedom te alokacije pripasti.

Cijene koje se zaračunavaju između povezanih osoba nazivaju se transfernim cijenama. U bitnome one uključuju cijene koje se između povezanih osoba zaračunavaju za proizvode, usluge, nematerijalnu (intelektualnu) imovinu, financiranje, kao i slučajeve zajedničkog sudjelovanja u troškovima istraživanja i razvoja. Treba reći da se na svjetskoj razini najveći dio vrijednosti trgovine robom odvija upravo između povezanih društava. Isto tako treba napomenuti da su strukture zaračunatih usluga između povezanih društava postale iznimno složene tako da ih je vrlo teško razumjeti i analizirati te ih zbog toga korporacije koriste u svrhu smanjenja porezne obveze.

Ono što je s porezne strane bitno je to da transferne cijene za robu i usluge značajno utječu na alokaciju dobiti između poreznih jurisdikcija. Riječ je o cijenama koje ne moraju uvijek biti determinirane tržišnim odnosima nego ih povezana društva koriste i za postizanje drugih ciljeva, od kojih je česti spominje i smanjenje poreza. Jednostavno rečeno, u tom slučaju više  transferne cijene ima povezano društvo koje se nalazi u zemlji koja ima manju poreznu stopu, a niže ono koje ima sjedište u državi s višom poreznom stopom. Na taj način više se dobiti zadržava u državi s nižom stopom pa je i plaćeni porez ukupno gledano manji. Upravo zato, jer je riječ o značajnim transakcijama i potencijalno velikim iznosima poreza poslovanje povezanih osoba i poslovni odnosi pod posebnom su pažnjom poreznih uprava. Naime, pitanje kontrole transfernih cijena danas je najvažnije globalno pitanje koje se postavlja pred porezne uprave.

Osnovno porezno načelo koje primjenjuje ne samo Hrvatska nego i članice OECD-a, i dio je svakog potpisanog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanje, je načelo nepristrane transakcije (eng. arm's lenght principle) koje traži da za porezne svrhe između povezanih osoba transferne cijene budu određene kao da je riječ o nepovezanim osobama. Ukratko, za porezne svrhe transferne cijene moraju biti u potpunosti tržišne cijene, a sastavljene na način kao da su ih dogovorile nepovezane osobe. I ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i domaći porezni propisi sadrže odredbe po kojima se svaka dobit koju povezani porezni obveznik ostvari u odnosima s drugim povezanim osobama i to zbog posebnih uvjeta poslovanja, može pripisati tom poreznom obvezniku i oporezivati kao njegovu dobit. To vrijedi i za slučaj kada je riječ o odnosima rezidenata koji se smatraju povezanim osobama i kada je riječ o odnosima rezidenata i nerezidenata.

Na koji se način dokazuje da su transferne cijene definirane na tržišnoj osnovi , to je pitanje koje muči sve one koji se u praksi s time nisu susretali. Ništa neobično, riječ je o složenoj problematici koja zahtijeva i specifična znanja. Iako postupak dokazivanja može biti složen treba napomenuti da veliki dio posla postavljanja okvira problema i prikupljanja dokumentacije te analize podataka mogu napraviti i osobe koje se direktno ne bave transfernim cijenama ali rade unutar tvrtki i poznaju problematiku poslovanja tvrtke. Od vanjskih konzultanata se može zatražiti da odrade benchmark analizu što je onda za tvrtku puno jeftinije.

U tom kontekstu bitno je i znati kako se transferne cijene određuju i provjeravaju da bi ih se moglo i kvalitetno planirati što je posebno korisno za one koji se blisko bave upravljanjem i kontrolom – menadžere, kontrolere i interne revizore. Također mnogi su poduzetnici svjesni da u poslovanju imaju povezane osobe, ali još nikakve analize niti dokumentacije u vezi toga nisu pripremali. Kako iz razloga jer im je tematika strana tako i zbog toga što ih porezna uprava to nije tražila. Svakako je bolje upoznati se s problematikom na vrijeme i riješiti problem transfernih cijena ako postoji jer svako odgađanje posebno u slučaju ako transferne cijene odstupaju značajno od tržišnih dovodi do visokih poreznih rizika, budući da su za transferne cijene gotovo uvijek vezani značajni iznosi. Treba imati na umu da su zastarni rokovi za utvrđivanje poreza relativno dugi (šest godina) što ostavlja poreznoj upravi dugo razdoblje za provjeru transfernih cijena.

Nekoliko je značajnih novosti vezanih za poslovanje povezanih osoba kao i određenih promjena vezano za primjenu metoda transfernih cijena; porezni propisi u nekoliko su se navrata tijekom 2012. godine mijenjali, kao i Opći porezni zakon i Zakon o porezu na dobit te Pravilnik o porezu na dobit.
 

mr. sc. Darko Augustinović