Efekt operativne i financijske poluge

Zanimljivo je vidjeti da nam osnovna znanja iz fizike koja smo učili u srednjoj školi mogu ponekad poslužiti i u analizi poslovanja naših poduzeća. Zakon poluge kojeg je postavio grčki matematičar Arhimed još u 3. stoljeću p.n.e. kaže da je moguće uz relativno mali napor postići veliki efekt ukoliko se koristi odgovarajuća poluga. Taj isti zakon moguće je primijeniti i u financijskoj analizi poslovanja pri čemu se umjesto fizičke poluge odnosno šipke koriste troškovi ili struktura financiranja. Shodno vrsti poluge koju koristimo u poslovanju poznajemo operativnu i financijsku polugu. Cilj jedne i druge poluge je da nam pruže informaciju o tome koliko je profitabilnost našeg društva osjetljiva na promjene ključnih odnosa u poslovanju kao što su odnos između varijabilnih i fiksnih troškova, te odnos između duga i kapitala u strukturi bilance.

Operativna poluga
Operativna poluga mjeri udio fiksnih troškova u poslovanju tvrtke. Pod fiksnim troškovima podrazumijevamo one troškove koji se ne mijenjaju linearno sa promjenom prihoda i koji u pravilu imaju poseban način kretanja. Kao glavne izvore fiksnih troškova u poslovanju društva možemo nabrojati: dugotrajnu imovinu i proizvodne kapacitete, troškove istraživanja i razvoja, troškove stručne radne snage, itd. Pravilo operativne poluge kaže da što društvo ima veći udio fiksnih troškova u poslovanju, to društvo ima višu operativnu polugu i time veći poslovni rizik. Taj poslovni rizik očituje se u promjeni dobiti koji uzrokuju promjene u prihodima. Naime, kod društva koji imaju visoki udio fiksnih troškova i time visoku operativnu polugu, mali postotak rasta prihoda uzrokuje veliku promjenu u poslovnoj dobiti. Naravno, isto vrijedi i u obratnom smjeru, što znači da i najmanji pad prihoda može „izbrisati“ svu do tada ostvarenu dobit.

Financijska poluga
Financijska poluga mjeri utjecaj duga na profitabilnost tvrtke. Pod dugom podrazumijevamo sve financijske kamatonosne obveze bez obzira na ročnost. Efekt financijske poluge očituje se na način da se porastom vanjskog financiranja povećava i rentabilnost vlastitog kapitala: veći udio duga → viša financijska poluga → veći poslovni rizik → veća stopa povrata na vlasnički kapital (ROE). Naravno, razina zaduženosti poduzeća ne može nikada biti 100% jer to jednostavno nije prihvatljivo vjerovnicima. No, kad je u pitanju dug, pravilo je vrlo jednostavno: korištenje duga se isplati sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa povrata veća od troška posuđenog kapitala. Iz prakse znamo da se visoko zadužena društva smatraju visoko rizičnim. Taj rizik proizlazi upravo iz efekta financijske poluge koja čini zaduženo društvo profitabilnijim od nezaduženog, ali samo u uvjetima kad je društvo profitabilno. Ukoliko dođe do pada profitabilnosti, opstanak društva može doći u pitanje jer vanjski kreditori imaju prioritet kod naplate pred vlasnicima.

Ono što je bitno zapamtiti je činjenica da spomenute poluge služe kao mjere procjene rizika poslovanja društva i da se kao takve u praksi moraju i koristiti. Kad se uspoređuju razine operativne i financije poluge između dva društva nije moguće reći koje je društvo „bolje“ a koje je „lošije“. Ispravna usporedba je okarakterizirati jedno od društava kao „više“ a drugo kao „manje“ rizičnije. Vlasnici i menadžment moraju biti svjesni razine poluga kao i njihovih utjecaja na poslovanje kako bi spremno reagirali kako na rast tako i na pad prihoda koje ih u budućnosti očekuju. Jedino tako mogu osigurati opstanak i razvoj svog društva.

Za kraj možemo podijeliti savjet sa svima koji će raditi analizu svojih društava i koji će ustanoviti da im društvo ima visoku operativnu polugu, odnosno visoki udio fiksnih troškova: prioritet je osiguranje minimalne razine prihoda koji pokrivaju fiksne troškove, što veća disperzija izvora prihoda, te što je moguće širi asortiman proizvoda i usluga s naglaskom na one koji su anticiklički. Za društva koja su visoko zadužena i koje karakterizira visoka financijska poluga ključno je financijske obveze posložiti na što je moguće duži rok te dospijeće istih vezati uz glavne priljeve, kao i ostaviti dio imovine bez kolaterala koja se može relativno slobodno i brzo prodati te unovčiti.

mr.sc. Dušan Banović