Kontroling - savjetodavna i partnerska funkcija menadžmenta

Obučiti, zaposliti ili unajmiti kontrolera?
U aktualnim uvjetima poslovanja, obilježenim sve izrazitijim utjecajem krize, sve češće se nameću ozbiljna pitanja – Može li biti gore?, Kada možemo očekivati bolje?, a potom i pitanja na koja je najteže odgovoriti – Što će se događati na tržištu naših proizvoda ili usluga, te hoćemo li moći uspješno odgovoriti na poslovne izazove?

Puno pitanja, puno teških pitanja i već unaprijed znamo da odgovori na njih ne mogu biti jednostavni. Ne bojimo li se malo budućnosti?! Dobro, bojimo se, i što sada... Kako možemo „spasiti stvar“?

Za početak krenimo od činjenice da nitko ne zna sve niti može sve sam – govorimo o poslovanju i odgovornosti da „sve dobro ide“ i da na kraju priče ostvarimo postavljene ciljeve poslovanja (a onda će se posljedično ostvariti i ciljevi pojedinačnih zaposlenika u poduzeću) i sve bi to trebalo završiti pozitivni(ji)m rezultatom poslovanja. Dobro zvuči, pitamo se sada - Koja je konkretna receptura za to i koliko to košta?
Prije svega, dobro je da smo svjesni odgovornosti - dobar pokazatelj je postojanje zabrinutosti, i da smo optimistični – pitamo se koja je receptura i koliko košta.

Ovo su zapravo osnovni preduvjeti da bismo mogli govoriti o kontrolingu, odnosno o njegovom značaju za poslovanje poduzeća:
a) da je menadžer svjestan svoje odgovornosti za ostvarenje organizacijskih odnosno individualnih ciljeva zaposlenika
b) da je zabrinut tj. da želi unaprijediti poslovanje
c) da pita za recepturu i za njenu cijenu tj. da je konačno odlučio priznati da ne zna sve i da ne može sve sam.

Ova receptura se zove kontroling, a partner menadžeru, u ostvarenju poslovnog uspjeha, zove se kontroler. Nikako to nije osoba koja sve kontrolira, odaje sve tajne direktoru i svi je se boje (kontroler≠kontrolor), nego je to osoba koja pomaže menadžeru da na učinkovit i efikasan način upravlja poslovanjem. I da, ne bi trebala koštati previše – trebala bi se sama isplatiti – pomažući menadžmentu da očuva, i eventualno poveća, postojeću vrijednost poslovanja, u protivnom je, nažalost još uvijek neisplativa.

Kako doći do dobrih kontrolera?
Na tržištu ih nema u izobilju pa je jedna od mogućnosti, ukoliko nam se previše ne žuri, da sami „izgradimo“ kontrolera koji može doprinijeti boljem poslovanju poduzeća. Međutim, s obzirom da iskazujemo ozbiljan interes za recepturu, upitno je imamo li previše vremena. U svakom slučaju na raspolaganju su nam sljedeće opcije:
a) ulagati što više i što brže u razvoj vlastitog kontrolera i nadati se da će ulaganje pasti na „plodno tlo“
b) zaposliti kontrolera koliko košta da košta – ako je tako koristan valjda (?) bi se trebao i isplatiti,
c) unajmiti vanjskog kontrolera („rent-a-controller“) i nadati se da ima dovoljno iskustva u poslovnoj praksi da razumije naše poslovanje te da će zajedno s nama izraditi (kontroling) koncept očuvanja i unapređenja poslovanja, odnosno poslovnog rezultata.

Ako nam se izrazito žuri, prva opcija očito (u kratkom roku!) otpada jer trenutno imamo dovoljno drugih poslovnih problema i ne možemo si priuštiti da još brinemo hoće li naš savjetnik „stasati“ ili ne.
Za preostale dvije opcije imamo samo jedno zajedničko pitanje – koje ulaganje ima kraće razdoblje povrata odnosno koje je ulaganje rizičnije? Analizirajmo, ali imajmo na umu da očigledno izbor trebamo brzo obaviti.

U tu svrhu, neizostavno trebamo krenuti od, već klasične, klasifikacije ključnih kompetencija kontrolera:
a) stručne kompetencije (poznavanje računovodstva, financija, informatičkih alata, strateških i operativnih instrumenata kontrolinga, stranih jezika...)
b) osobne i socijalne kompetencije (samostalan, komunikativan, nekonfliktan, povjerljiv...)
c) posebne kompetencije (poznavanje metodologije projektnog menadžmenta, procesnog načina razmišljanja i rada, tehnike prezentacije, tehnike moderacije, tehnike komunikacije...).

Dakle, nije samo posjedovanje stručnih kompetencija dovoljno da bismo mogli govoriti o kompetentnom kontroleru.

Moji studenti, kada krenem elaborirati koje kompetencije bi trebao imati kontroler, intuitivno i kroz šalu zaključe: „Pa to je Superman!“. Naravno da pogađate da je moj komentar na takav zaključak da se kontrolerom ne rađa nego postaje te da kod trenutno utvrđenog, postojećeg profila kontrolera „odstupanja od Supermana“ ne predstavljaju zaključnu ocjenu o tome jesu li pogodni ili preodređeni za kontrolera ili ne, nego redovito ukazuju na prostor za poboljšanje trenutno postojeće razine potrebnih kompetencija za kontrolera.

Koji je kontroler isplativiji za poduzeće – unutarnji ili vanjski?
Na pragmatičan način možemo zaključiti da svaka potencijalno dobra investicija u sebi sadržava i odgovarajuće rizike. Pokušajmo si to približiti na jednostavnom primjeru: pretpostavimo da se mjesečna bruto 2 plaća kontrolera kreće između 10.000 i 30.000 HRK; dakle, godišnji trošak bruto 2 plaće iznosi između 120.000 i 360.000 HRK. Raspon je velik, ali ipak ne uključuje sve plaće kontrolera – neke su ispod, a neke iznad navedenog intervala. U svakom slučaju, radi ilustracije, može se uzeti da je prosječna godišnja bruto 2 plaća kontrolera oko 240.000 HRK (ostali troškovi radnog mjesta nisu uključeni, a redovito nisu zanemarivi!).
Sada se, mislim opravdano, možemo zapitati - Za koliko vremena, s kojom razinom kvalitete i za koju cijenu bi taj isti posao obavio iskusni vanjski kontroler („rent-a-controller“)?
U slučaju da nemamo uvedenu funkciju kontrolinga u poduzeću - Bi li uspjeh implementacije kontrolinga bio izvjesniji angažmanom vanjskog ili unutarnjeg kontrolera?

Umjesto zaključne misli – još jedno pitanje za sve nas: Koliko smo skloni, još uvijek s obzirom na prikladnost vremena u kojem živimo i radimo, razmišljati „fiksno“, a koliko „varijabilno“?

dr. sc. Mladen Meter