Kontroling proizvodnje

Postoje brojna pitanja vezana uz metodologiju planiranja i praćenja učinaka u proizvodnom segmentu poslovanja te kako ih povezati s cjelinom informacija o poslovanju poduzeća, kako objediniti unutarnje i vanjske činitelje uspješnosti u realnu kalkulaciju isplativosti našeg proizvoda.

Pitanja su brojna i ovise o vrsti proizvodnje, veličini i složenosti postrojenja, organizaciji poduzeća i njegovim specifičnostima. Osim pomalo klasične priče o vrstama troškova i pristupu njihovom klasificiranju i kasnijem korištenju pri izvještavanju različitih razina menadžmenta, poslovne okoline, pa sve do države i njezine porezne vlasti i statistike, bavimo se i užom i širom okolinom poduzeća.

Dinamičnost i nepredvidivost okoline stavlja pred proizvodna poduzeća uvijek dodatne izazove, koji se u drugim djelatnostima ne pokazuju tako složenima i značajnima. Riječ je o vremenskom pomaku potrebnom za realizaciju poduzetničke ideje. U većini drugih djelatnosti, kao što je primjerice trgovina ili neke druge uslužne djelatnosti, dobra ideja za novim „proizvodom“ može se realizirati i donositi korist investitoru u relativno kratkom vremenu. Kod proizvodne djelatnosti to i nije tako jednostavno i brzo. Vrijeme potrebno za idejno rješenje, projektiranje i naručivanje opreme, montažu, stavljanje u funkciju i uhodavanje proizvodnje u 21. stoljeću se značajno skratilo, ali su se i promjene u užoj i široj okolini toliko ubrzale da je pomak u vremenu od „prvog klika“ pa do ostvarenja prvog prihoda od prodaje novog proizvoda postao izuzetno rizičan.

Testirajmo na brzinu jedan mali ilustrativni primjer, koji i nije teoretski, odvija se u sličnom obliku tu u našoj okolini. Krenuli smo polovicom prošle, 2014. godine, u realizaciju relativno malog investicijskog projekta proizvodnje novog proizvoda za domaće tržište. Recimo da smo imali dovoljno marketinškog njuha prepoznati „novu potražnju“ te dovoljno tehničkog znanja za pronaći i odabrati odgovarajuću tehnološku opremu. Pretpostavimo također još neke „dobre stvari“ – imali smo svoje zemljište za izgradnju proizvodne hale i vlastita sredstva za investiciju ?!  Dakle, nismo trošili vrijeme na pronalaženje lokacije i odobravanje investicijskog kredita kod neke od poslovnih banaka. Oni koji su to radili u praksi znaju kako je to „dug i trnovit put“...

Odlučili smo kupiti jeftiniju (kinesku) tehnologiju, jer smo procijenili da nam je tehnički kvalitetnija, ali dvostruko skuplja, iz našeg EU okruženja, jednostavno neisplativa. Možda je ova procjena bila kriva?! Dakle, prihvatili smo rizik potencijalno upitne kvalitete tehnologije i/ili viših troškova održavanja opreme, zastoja zbog (možebitnih) kvarova itd...

U međuvremenu, pokrenuli smo gradnju proizvodne hale, marketinški stručnjaci su angažirani na planiranju tržišnih osobina proizvoda, prodajnih kanala itd., imali smo novac za avans, naručili opremu, cijena je naravno u USD. Recimo da je cijena opreme milijun dolara. Polovicom prošle godine za to je trebalo izdvojiti 5,6 milijuna kuna, a na dan pisanja ove kolumne tom je istom investitoru za tu svrhu potrebno oko 7,1 milijuna kuna (1,5 milijuna HRK ili 27% više). Najave analitičara kažu da će USD rasti prema EUR-u, a znači i prema našoj hrvatskoj kuni i dalje. Koliko dalje? To nitko ne zna, a i nama ne bi puno pomoglo, mi smo se lani odlučili „ klizati po tankom ledu“ kada smo donijeli investicijsku odluku i počeli otvarati proces gradnje novog postrojenja. Da stvar bude ljepša, sirovina je uvozna, riječ je o jednoj vrsti metala koji je podložan promjeni cijena na robnim burzama, pogađate  - valuta je opet USD. Sada smo već pomalo zabrinuti.

Kako je sve počelo? Dobro smo ocijenili proizvodnu investiciju, izračunali troškove i prihode, ugradili smo i određene rizike u svoju kalkulaciju, imamo ljudske potencijale i većinu sredstava da je provedemo. No, danas smo još daleko od prvog proizvoda, a rizici su nadmašili naša očekivanja i stanjili očekivanu dobit i isplativost projekta. Da li ćemo kroz prodajnu cijenu uspjeti prenijeti barem dio ovih dodatnih troškova na kupce, to će se tek vidjeti. Konkurencija je u sličnoj poziciji, ali većina njih su uvoznici gotovog proizvoda.

Umjesto zaključka, da ova kolumna ne bi bila preduga i dosadna: Zbog neočekivanog utjecaja šire okoline imat ćemo oko 27% više troškove amortizacije, troškove kamata na kredit na koje nismo računali, sirovina će nam također biti 20-25% skuplja, do ostalog još nismo stigli, možda se u međuvremenu poveća i pokoji lokalni porez... Sada nam više ni ona europska oprema ne izgleda toliko skuplja od kineske...

Da li nam je sve to skupa trebalo? Nije li bilo jednostavnije uvesti gotov proizvod negdje s „dalekog istoka“, naplatiti trgovačku maržu i „mirno živjeti“? Nažalost, nazad se najčešće ne može, a i ne možemo svi trgovati, netko mora nešto i proizvoditi, koliko god to nama zvučalo čudno. Ovaj primjer se sa sličnom situacijom odvija u praksi. Investitor je već pomalo zabrinut, ali još uvijek drži situaciju pod kontrolom. Za godinu dana, ako budem opet pisao kolumnu o kontrolingu proizvodnje, reći ću Vam kako je to završilo.

Branko Grubić, dipl. oec.

Naučite više o kontrolingu u proizvodnji prijavom na specijalističku radionicu: "Kontroling u proizvodnji" koja će se održati 11.-12.11.2020. na adresi Martićeva 73/1, u Zagrebu.